Kada sam se prvi put upoznavao sa 3D printerima, glavno pitanje je bilo: “Ako taj printer može printati bilo što. Može li isprintati sam sebe?” Naravno i za maloga mene tada to je bilo nadobudno pitanje koje je imalo brz odgovor. Ne može naravno.

No što kad bi moglo? Što kada bi jednostavno prešli preko toga: ne može. Da pišem o tome potaknuo me projekt u koji se upustio jedan YouTube kreator imena SunShine. SunShine je odlučio preči preko ograničenja Naravno ovo nije prvi put da je netko pokušao napraviti takav 3D printer. Ovo je jednostavno jedan projekt koji mi je zapeo za oko svojim pokušajem.

Dakle SunShine je odlučio napraviti 3D printer koji može printati sam sebe i to bez sastavljanja. Naravno to je vjerojatno nemoguće no izbacimo to nemoguće iz priče za sad. Problem sa kojim se susreo je da printer ne može printati nešto što je veće ili isto veliko kao sam printer.

SunShine je dokazao da zapravo može i to na genijalan način. Napravio je printer koji sam sebi printa Z os, odnosno može printati beskrajno visoko. Naravno u teoriji. U praksi može donekle. Samim time kada bi na neki način uspjeli printati elektro motore, žice, kuglične ležajeve, remene itd. Mogli bi isprintati cijeli novi printer.

Ovo nije nova ideja o printanju novih printera iz starih printera. Do prije nekoliko godina postojao je projekt po imenu RepRap (replicating rapid prototyper). Taj projekt je bio otvorenog koda koji je počeo davne 2005. Godine.

Još kada 3D printeri nisu bili u modi, odnosno kada patent za FDM printere još nije bio slobodan. Projekt kojem je cilj bio napraviti printer koji može printati što je više svojih dijelova, ne nužno već sastavljenih. Nažalost projekt je napušten 2016. Godine.

Neki od njihovih printera su gotovo do maksimuma bili napravljeni od printanih dijelova. No unatoč tome printeri sastavljeni od printanih dijelova nikad nisu mogli imati tu preciznost kao regularni 3D printeri proizvedeni u tvornici. Onaj tko se susreo sa 3D printerom zna da niti jedan predmet koji printer isprinta nije savršen. Uvijek postoji neka mana, a kada se to sve spoji nedostatci se samo nakupljaju i kao posljedica printer postane manje precizan.

Ovo je ujedno i jedan od problema koji ima 3D printer koji printa svoju Z os, odnosno svoje “noge”. Uvijek će u te četiri točke biti nedostataka koji će se svakim slojem nadodavati.

Ideja o stroju koji se može replicirati je ideja stara nekoliko stotina godina. Naravno u to davno doba oni koji su razmišljali o tome bili su filozofi. Što ima puno smisla i danas. Pitanje stroja koji sam sebe može reproducirati je koliko nemogući inženjerski pothvat toliko i filozofska tema za razmišljanje.

No sve u svemu moje je mišljenje da smo sa 3D printerom došli još bliže nemogućem, i to na dosta jeftin način s obzirom kako su printeri jeftini. Bit će zanimljivo pratiti može li se ta granica na kojoj smo sad još malo pogurati.